Funkcija je pravilo kojim se svakom elementu jednog skupa pridružuje tačno jedan element drugog skupa. Zapis f:A→B govori da funkcija f preslikava skup A u skup B, a zapis y=f(x) da se element x preslikava u element y. Funkcije možemo zadati uređenim parovima, tablicom, formulom ili dijagramom. Nad funkcijama možemo računati kompoziciju, ispitivati injektivnost i surjektivnost i, kada je funkcija bijektivna, odrediti njenu inverznu funkciju.
svakom elementu x∈A pridružuje tačno jedan element y∈B. Taj element označavamo sa f(x) i nazivamo slikom elementa x:
y=f(x).
Pri tome razlikujemo tri skupa:
Pojam
Značenje
Domen
Skup svih dozvoljenih ulaznih vrednosti, ovde skup A
Kodomen
Skup u koji funkcija preslikava, ovde skup B
Skup vrednosti ili slika funkcije
Skup stvarno dobijenih vrednosti f(x)
Skup vrednosti označavamo sa
f(A)={f(x)∣x∈A}.
Domen funkcije označavaćemo i sa D(f), pa je u ovom slučaju D(f)=A.
Uvek važi
f(A)⊆B,
ali skup vrednosti ne mora biti jednak kodomenu.
Da bi pravilo bilo funkcija iz skupa A u skup B, moraju biti ispunjena dva uslova:
svaki element skupa A ima sliku;
svaki element skupa A ima samo jednu sliku.
Različiti elementi domena mogu imati istu sliku. Takođe, neki elementi kodomena ne moraju biti ničije slike. Nijedna od ove dve pojave ne narušava definiciju funkcije.
Jedan element domena ne sme imati dve različite slike. Ako se u skupu uređenih parova pojavljuju (x,y1) i (x,y2) za y1=y2, dato pravilo nije funkcija.
Funkcija kao skup uređenih parova
Funkcija je posebna vrsta relacije. Na konačnim skupovima možemo je zapisati skupom uređenih parova
f={(x,f(x))∣x∈A}.
Prva koordinata pripada domenu, a druga predstavlja njenu sliku.
Pravila F1 i F2 jesu funkcije jer se svaki element skupa A pojavljuje tačno jednom kao prva koordinata. Ponavljanje druge koordinate je dozvoljeno.
Pravilo F3 nije funkcija jer element 1 ima dve različite slike, a i b.
Funkciju F1 možemo predstaviti i dijagramom preslikavanja:
Svaki element levog skupa ima tačno jednu izlaznu strelicu. Elementi 2 i 4 imaju istu sliku b, što je kod funkcije dozvoljeno.
Tablični zapis funkcije
Funkciju na konačnim skupovima često zapisujemo u dva reda. U gornjem redu navodimo elemente domena, a ispod svakog elementa njegovu sliku:
f=(13243241).
Iz ovog zapisa čitamo
f(1)=3,f(2)=4,f(3)=2,f(4)=1.
Ista funkcija zapisana kao skup parova glasi
f={(1,3),(2,4),(3,2),(4,1)}.
Broj funkcija između konačnih skupova
Ako skup A ima m elemenata, a skup B ima n elemenata, svaki element skupa A može nezavisno dobiti bilo koju od n slika. Zato je broj svih funkcija f:A→B jednak
nm=∣B∣∣A∣.
Primer: Iz skupa A={a,b} u skup B={1,2,3} postoji
32=9
različitih funkcija. U suprotnom smeru, iz skupa B u skup A, postoji
23=8
različitih funkcija.
Funkcija zadata formulom
Kada je funkcija zadata formulom, njenu vrednost računamo tako što svaki primerak promenljive u formuli zamenimo zadatim argumentom.
Da bismo odredili formulu kompozicije, celu formulu unutrašnje funkcije unosimo umesto argumenta spoljašnje funkcije.
Primer: Neka su
f(x)=x+1,g(x)=x2.
Tada je
(f∘g)(x)=f(x2)=x2+1,
dok je
(g∘f)(x)=g(x+1)=(x+1)2=x2+2x+1.
Dobili smo
f∘g=g∘f.
Kompozicija funkcija u opštem slučaju nije komutativna. Redosled funkcija ne smemo menjati bez provere.
Višestruka kompozicija
Kompoziciju funkcije sa samom sobom označavamo stepenom:
f2=f∘f,f3=f∘f∘f.
Ovaj stepen ne predstavlja obično stepenovanje vrednosti funkcije. Važi
f2(x)=f(f(x)),
a ne f2(x)=(f(x))2.
Primer: Za funkciju f(x)=2x+5 dobijamo
f2(x)=f(2x+5)=2(2x+5)+5=4x+15.
Za funkciju g(x)=1+x2 važi
g2(x)=g(1+x2)=1+(1+x2)2.
Kompozicija je asocijativna. Kada su sve kompozicije definisane, važi
(f∘g)∘h=f∘(g∘h).
Zagrade zato možemo izostaviti kod višestruke kompozicije. Redosled funkcija ipak ostaje važan.
Kompozicija funkcija na konačnim skupovima
Ako su funkcije zadate tablicom ili skupom parova, kompoziciju računamo prateći slike elemenata, počevši od unutrašnje funkcije.
Primer: Neka je A={a,b,c,d} i neka važi
f(a)=b,f(b)=c,f(c)=d,f(d)=a.
Tada je
f(f(a))=f(b)=c,f(f(b))=f(c)=d,
i
f3(d)=f(f(f(d)))=f(f(a))=f(b)=c.
Identitet funkcija
Identička funkcija na skupu A definisana je sa
idA(x)=x
za svaki x∈A. Ona ne menja argument, pa za svaku funkciju f:A→B važi
f∘idA=f
i
idB∘f=f.
Identička funkcija ima važnu ulogu pri definisanju inverzne funkcije.
Primer: određivanje funkcije iz poznate kompozicije. Neka je
g(x)=2x−3
i neka važi
(g∘f)(x)=x−1.
Pošto je
g(f(x))=2f(x)−3,
dobijamo jednačinu
2f(x)−3=x−1.
Odavde sledi
2f(x)=x+2,
pa je
f(x)=2x+2=21x+1.
3. Injektivnost, surjektivnost, bijektivnost i inverzna funkcija
Svojstva funkcije uvek posmatramo u odnosu na njen domen i kodomen. Ista formula sa različitim domenom ili kodomenom može imati različita svojstva.
Injektivna funkcija
Funkcija f:A→B je injektivna ili 1-1 ako različiti elementi domena imaju različite slike. Formalno,
(∀x1,x2∈A)f(x1)=f(x2)⇒x1=x2.
Ekvivalentno,
x1=x2⇒f(x1)=f(x2).
Kod funkcije zadate na konačnom skupu proveravamo da li se neka vrednost u redu slika ponavlja. Ako dva različita elementa imaju istu sliku, funkcija nije injektivna.
Primer: Funkcija
f=(14233242)
nije injektivna jer je
f(3)=f(4)=2,
iako je 3=4.
Surjektivna funkcija
Funkcija f:A→B je surjektivna ili NA ako je svaki element kodomena slika bar jednog elementa domena:
(∀y∈B)(∃x∈A)f(x)=y.
To je ekvivalentno uslovu
f(A)=B.
Kod funkcije na konačnom skupu proveravamo da li se svaki element kodomena pojavljuje među vrednostima funkcije.
Primer: Funkcija
f=(14233242),f:A→A,A={1,2,3,4},
nije surjektivna jer je
f(A)={2,3,4}=A.
Element 1 iz kodomena nije slika nijednog elementa domena.
Bijektivna funkcija
Funkcija je bijektivna ili bijekcija ako je istovremeno injektivna i surjektivna.
Vrsta funkcije
Šta proveravamo
Injektivna
Različiti elementi domena imaju različite slike
Surjektivna
Svaki element kodomena ima bar jedan original
Bijektivna
Svaki element kodomena ima tačno jedan original
Ako su domen i kodomen konačni skupovi sa jednakim brojem elemenata, injektivnost povlači surjektivnost i surjektivnost povlači injektivnost. Ovu činjenicu ne možemo bez dodatnih uslova preneti na beskonačne skupove.
Primer: Funkcija
f=(13243241)
je bijektivna na skupu A={1,2,3,4}. Sve slike su različite, pa je funkcija injektivna. Svaki element skupa A pojavljuje se kao slika, pa je funkcija i surjektivna.
Dokazivanje bijektivnosti funkcije zadate formulom
Injektivnost dokazujemo tako što pretpostavimo f(x1)=f(x2) i iz te jednakosti izvedemo x1=x2. Surjektivnost dokazujemo tako što za proizvoljno y iz kodomena rešimo jednačinu f(x)=y i pokažemo da dobijeno x pripada domenu.
Primer: Neka je
f:R→R,f(x)=kx+n,k=0.
Za injektivnost pretpostavimo
f(x1)=f(x2).
Tada je
kx1+n=kx2+n.
Pošto je k=0, sledi x1=x2. Funkcija je injektivna.
Za surjektivnost uzmimo proizvoljno y∈R i rešimo
kx+n=y.
Dobijamo
x=ky−n.
Ovaj broj je realan za svako realno y, pa je funkcija surjektivna. Zato je svaka funkcija f(x)=kx+n, k=0, bijekcija iz R u R.
Inverzna funkcija
Ako je f:A→B bijekcija, postoji funkcija
f−1:B→A
koja poništava dejstvo funkcije f. Ona je određena uslovima
f−1(f(x))=x
za svaki x∈A i
f(f−1(y))=y
za svaki y∈B. Pomoću identičkih funkcija to zapisujemo kao
f−1∘f=idA
i
f∘f−1=idB.
Oznaka f−1 predstavlja inverznu funkciju, a ne recipročnu vrednost funkcije. U opštem slučaju
f−1(x)=f(x)1.
Kod inverzne funkcije domen i kodomen menjaju mesta. Par (x,y) funkcije f postaje par (y,x) funkcije f−1.
Primer: Ako je
f=(a2b4c1d3),
onda zamenjujemo mesta originalima i slikama:
f−1=(1c2a3d4b).
Određivanje formule inverzne funkcije
Inverznu funkciju zadatu formulom određujemo ovako:
napišemo y=f(x);
izrazimo x preko y;
zamenimo oznake x i y;
navedemo domen inverzne funkcije;
rezultat proverimo kompozicijom.
Primer: Neka je
f:R→R,f(x)=2x−6.
Polazimo od
y=2x−6.
Izražavamo x:
2x=y+6⟺x=2y+6.
Zamenom oznaka dobijamo
f−1(x)=2x+6=21x+3.
Provera:
f−1(f(x))=2(2x−6)+6=x,f(f−1(x))=2(2x+6)−6=x.
Grafici međusobno inverznih funkcija simetrični su u odnosu na pravu y=x. Ako tačka (a,b) pripada grafiku funkcije f, onda tačka (b,a) pripada grafiku funkcije f−1.
Kod racionalnih funkcija domen i kodomen moraju biti pažljivo navedeni.
Primer: Posmatrajmo funkciju
g:R∖{1}→R∖{2},g(x)=x−12x+1.
Iz jednačine
y=x−12x+1
dobijamo
yx−y=2x+1,x(y−2)=y+1,
pa je
x=y−2y+1.
Vrednost y=2 ne pripada kodomenu, zato je deljenje sa y−2 dozvoljeno. Inverzna funkcija je
g−1:R∖{2}→R∖{1},g−1(x)=x−2x+1.
Inverzna funkcija kompozicije
Ako su f i g bijekcije i njihove kompozicije su definisane, onda važi
(f∘g)−1=g−1∘f−1.
Redosled se menja zato što pri vraćanju najpre poništavamo dejstvo funkcije f, koja je u kompoziciji primenjena poslednja, a zatim dejstvo funkcije g:
xgg(x)ff(g(x))f−1g(x)g−1x.
Zaista,
(g−1∘f−1)∘(f∘g)=g−1∘(f−1∘f)∘g=g−1∘g=id.
Na isti način dobija se i
(f∘g)∘(g−1∘f−1)=id,
pa je g−1∘f−1 zaista inverzna funkcija kompozicije f∘g.
Pri nalaženju inverzne funkcije najpre proveri domen, kodomen i bijektivnost. Posle računanja proveri oba smera kompozicije. Tako se istovremeno otkrivaju računske greške i pogrešno navedeni domeni.