Realna funkcijaf:A→R, gde je A⊆R, svakom broju x iz skupa A dodeljuje tačno jedan realan broj f(x). Skup A je domen (oblast definisanosti) funkcije i označava se i sa D. Kada je funkcija zadata samo formulom, domen je skup svih x za koje formula ima smisla.
Svojstva funkcije opisuju kako izgleda njen grafik, i to bez crtanja:
nule i znak govore gde grafik seče x-osu i gde je iznad, odnosno ispod nje;
parnost i neparnost govore da li je grafik simetričan;
monotonost govori gde grafik raste, a gde opada;
ograničenost govori da li grafik ostaje u nekoj horizontalnoj traci;
periodičnost govori da li se grafik ponavlja.
Ova svojstva se uvek ispituju na domenu. Zato je određivanje domena prvi korak u skoro svakom zadatku.
Nula funkcije je svaki broj x0iz domena za koji je f(x0)=0. To su apscise tačaka u kojima grafik seče ili dodiruje x-osu.
Ispitati znak funkcije znači odrediti za koje x je f(x)>0 (grafik je iznad x-ose) i za koje je f(x)<0 (grafik je ispod x-ose).
Za nule važe dva osnovna pravila:
razlomak je jednak nuli kada mu je brojilac jednak nuli, a imenilac nije;
proizvod je jednak nuli kada je bar jedan činilac jednak nuli.
Svako rešenje jednačine f(x)=0 treba proveriti: da li pripada domenu? Na primer, za f(x)=(x−1)log(x2−4x+3) činilac x−1 je nula za x=1. Ipak, x=1 nije nula funkcije, jer je tada argument logaritma 0, pa 1 ne pripada domenu.
Tablica znakova
Kada je funkcija proizvod ili količnik jednostavnijih činilaca, znak se određuje tablicom znakova:
rastavi brojilac i imenilac na činioce;
odredi tačke u kojima je neki činilac jednak nuli i poređaj ih na brojevnoj pravoj;
te tačke dele pravu na intervale, a na svakom intervalu svaki činilac ima stalan znak;
znak funkcije dobijaš „množenjem" znakova: paran broj minusa daje plus, a neparan daje minus.
Primer: Odrediti nule i znak funkcije y=x2+3x−4x2+4x−21.
Rastavljamo brojilac i imenilac na činioce:
y=(x+4)(x−1)(x+7)(x−3).
Imenilac ne sme biti nula, pa je D=R∖{−4,1}. Brojilac je nula za x=−7 i x=3, a oba broja pripadaju domenu, pa su to nule funkcije.
Tačke −7, −4, 1 i 3 dele pravu na pet intervala:
(−∞,−7)
(−7,−4)
(−4,1)
(1,3)
(3,+∞)
x+7
−
+
+
+
+
x−3
−
−
−
−
+
x+4
−
−
+
+
+
x−1
−
−
−
+
+
y
+
−
+
−
+
Funkcija je pozitivna za x∈(−∞,−7)∪(−4,1)∪(3,+∞), a negativna za x∈(−7,−4)∪(1,3).
Činilac koji je uvek pozitivan ne utiče na znak i može se izostaviti iz tablice. Takvi su, na primer, x2+1, ex, ax i (x−2)2+3. Zato y=1+x2x ima isti znak kao x, a y=(x2−4x+3)ex isti znak kao x2−4x+3.
Znak osnovnih funkcija
Kada je funkcija logaritam, koren ili stepen nekog izraza u, znak se čita iz osobina osnovne funkcije.
Funkcija
Jednaka je nuli
Pozitivna je
Negativna je
logau, a>1
za u=1
za u>1
za 0<u<1
logau, 0<a<1
za u=1
za 0<u<1
za u>1
au
nikad
uvek
nikad
u
za u=0
za u>0
nikad
3u, arctgu, arcsinu
za u=0
za u>0
za u<0
Primer: Odrediti nule i znak funkcije y=log3(x2−5x+7).
Dopunjavanjem do potpunog kvadrata vidimo da je argument uvek pozitivan:
x2−5x+7=(x−25)2+43>0,
pa je funkcija definisana za svako x. Osnova je 3>1, pa je logaritam nula kada je argument 1, a pozitivan kada je argument veći od 1:
x2−5x+7=1⟺x2−5x+6=0⟺(x−2)(x−3)=0,x2−5x+7>1⟺(x−2)(x−3)>0⟺x<2 ili x>3.
Nule su 2 i 3. Funkcija je pozitivna za x∈(−∞,2)∪(3,+∞), a negativna za x∈(2,3).
Primer: Odrediti nule i znak funkcije y=3(x−2)2(x+1).
Treći koren postoji za svaki realan broj i ima isti znak kao broj ispod korena. Zato ispitujemo izraz (x−2)2(x+1).
Nule su x=2 i x=−1. Činilac (x−2)2 je pozitivan za svako x=2, pa znak određuje samo x+1. Funkcija je negativna za x<−1, a pozitivna za x∈(−1,2)∪(2,+∞).
U nuli parnog reda, kao što je x=2 kod činioca (x−2)2, funkcija ne menja znak. Grafik tu samo dodiruje x-osu. U nuli neparnog reda, kao što je x=−1, grafik prelazi sa jedne strane x-ose na drugu.
Primer: Odrediti nule i znak funkcije y=1+lnx1−lnx.
Logaritam zahteva x>0, a imenilac ne sme biti nula: lnx=−1, tj. x=e1. Dakle, D=(0,e1)∪(e1,+∞).
Nula je tamo gde je brojilac nula: lnx=1, tj. x=e.
Za znak uvodimo smenu t=lnx i ispitujemo 1+t1−t:
t<−1
−1<t<1
t>1
1−t
+
+
−
1+t
−
+
+
y
−
+
−
Funkcija lnx je rastuća, pa uslov −1<t<1 znači e1<x<e. Funkcija je pozitivna za x∈(e1,e), a negativna za x∈(0,e1)∪(e,+∞).
2. Parnost i neparnost
Parnost i neparnost opisuju simetriju grafika. Obe definicije imaju isti prvi uslov: domen mora biti simetričan u odnosu na nulu, tj. iz x∈D mora slediti −x∈D.
Parna funkcija
Neparna funkcija
Uslov za domen
iz x∈D sledi −x∈D
iz x∈D sledi −x∈D
Uslov za vrednosti
f(−x)=f(x) za svako x∈D
f(−x)=−f(x) za svako x∈D
Grafik je simetričan u odnosu na
y-osu
koordinatni početak
Primeri
x2, x4, ∣x∣, cosx, 2ax+a−x
x, x3, x1, sinx, tgx, arcsinx
Na grafiku ispod, parna funkcija ima iste vrednosti u x i −x. Neparna funkcija u −x ima suprotnu vrednost od one u x.
Postupak ispitivanja parnosti:
odredi domen i proveri da li je simetričan. Ako nije, funkcija nije ni parna ni neparna i dalje se ne računa;
izračunaj f(−x): svuda umesto x upiši −x i sredi izraz;
uporedif(−x) sa f(x) i sa −f(x);
ako tvrdiš da funkcija nije parna ili neparna, dovoljan je jedan kontraprimer.
Na primer, za y=sinx+cosx je y(4π)=2, a y(−4π)=0. Kako je 0=2 i 0=−2, funkcija nije ni parna ni neparna.
Domen se proverava pre bilo kakvog sređivanja. Funkcija y=(x−1)2x2∣x−1∣ posle skraćivanja „izgleda" kao x2, jer je (x−1)2=∣x−1∣. Ali njen domen je R∖{1}, a on nije simetričan: −1∈D, dok 1∈/D. Zato ova funkcija nije ni parna ni neparna.
Parnost složenijih izraza često se vidi iz parnosti njihovih delova:
Operacija
Parna i parna
Neparna i neparna
Parna i neparna
Zbir, razlika
parna
neparna
u opštem slučaju ni parna ni neparna
Proizvod, količnik
parna
parna
neparna
Na primer, y=x∣x∣ je neparna (neparna puta parna), a y=x2−21cosx je parna (zbir dve parne).
Logaritam recipročne vrednosti je suprotan broj: logu1=−logu. Zato su funkcije oblika logg(−x)g(x) neparne kad god su definisane. Kada se x zameni sa −x, brojilac i imenilac samo zamene mesta. Takva je, na primer, funkcija y=log1−x1+x, sa domenom (−1,1).
Ako je neparna funkcija definisana u nuli, mora biti f(0)=0, jer iz f(−0)=−f(0) sledi f(0)=−f(0). Zato je f(0)=0 brz dokaz da funkcija nije neparna.
Primer: Ispitati parnost funkcije y=log2(x+1+x2).
Argument logaritma je uvek pozitivan, jer je 1+x2>x2=∣x∣≥−x. Domen je R, a on je simetričan.
Primer: Odrediti realan parametar a tako da funkcija f(x)=x2+x5x−1−a⋅x2−x5x+1 bude parna, odnosno neparna.
Imenioci su x(x+1) i x(x−1), pa je D=R∖{−1,0,1}. Izbačene tačke su simetrične oko nule, pa je domen simetričan za svako a. Zamenom x sa −x imenioci x2+x i x2−x zamene mesta:
f(−x)=−x2−x5x+1+a⋅x2+x5x−1.
Funkcija je parna ako je f(x)−f(−x)=0 za svako x∈D. Grupisanjem sabiraka sa istim razlomkom dobijamo
Razlomak ni ovde nije nula, pa je funkcija neparna samo za a=−1.
3. Monotonost
Neka je I interval koji pripada domenu funkcije f.
Definicija
Grafik
fstrogo raste na I
iz x1<x2 sledi f(x1)<f(x2)
penje se sleva nadesno
fstrogo opada na I
iz x1<x2 sledi f(x1)>f(x2)
spušta se sleva nadesno
Ako u definiciji umesto strogih nejednakosti stoje ≤ ili ≥, funkcija je neopadajuća, odnosno nerastuća. Funkcija koja je na I rastuća ili opadajuća naziva se monotona na I.
Monotonost se po definiciji dokazuje ovako:
uzmi dva proizvoljna broja x1<x2 iz intervala;
izračunaj razliku f(x2)−f(x1) i sredi je tako da se izdvoji činilac x2−x1, koji je pozitivan;
odredi znak preostalog činioca na posmatranom intervalu. Ako je razlika pozitivna, funkcija raste, a ako je negativna, opada.
Primer: Ispitati monotonost funkcije f(x)=x3−3x, odrediti njene nule i znak i skicirati grafik.
Za x1<x2 koristimo razliku kubova a3−b3=(a−b)(a2+ab+b2):
Pošto je x2−x1>0, znak razlike zavisi samo od izraza x12+x1x2+x22−3.
Na (−∞,−1) i na (1,+∞) su x12, x22 i x1x2 veći od 1, pa je zbir veći od 3. Funkcija tu strogo raste.
Na (−1,1) su x12<1 i x22<1, a iz (x1−x2)2≥0 sledi x1x2≤2x12+x22<1. Zbir je manji od 3, pa funkcija tu strogo opada.
Nule dobijamo iz x(x−3)(x+3)=0: to su −3, 0 i 3.
(−∞,−3)
(−3,0)
(0,3)
(3,+∞)
x
−
−
+
+
x−3
−
−
−
+
x+3
−
+
+
+
f(x)
−
+
−
+
U tačkama u kojima se rast menja u opadanje i obrnuto vrednosti su f(−1)=2 i f(1)=−2. Grafik raste do tačke (−1,2), opada kroz koordinatni početak do tačke (1,−2), a zatim ponovo raste.
Primer: Ispitati monotonost funkcije y=3−x3x−1.
Domen je x=3. Za x1<x2 svodimo razliku na zajednički imenilac. U brojiocu se članovi −3x1x2 i −3 potiru:
Brojilac je pozitivan. Ako su oba broja sa iste strane broja 3, činioci u imeniocu su istog znaka, pa je i imenilac pozitivan. Funkcija strogo raste na (−∞,3) i na (3,+∞).
Funkcija iz prethodnog primera raste na svakom od dva intervala, ali nije rastuća na celom domenu. Na primer, 2<4, a y(2)=5>y(4)=−11. Zato se monotonost uvek navodi posebno za svaki interval: „raste na (−∞,3) i na (3,+∞)", a ne „raste na (−∞,3)∪(3,+∞)".
Kod složenih funkcija često nije potrebno računati razliku. Ako je y=f(g(x)), monotonost zavisi od toga kako se ponašaju unutrašnja funkcija g i spoljašnja funkcija f:
g raste
g opada
f raste
f(g(x)) raste
f(g(x)) opada
f opada
f(g(x)) opada
f(g(x)) raste
Korisno je zapamtiti i sledeće:
zbir dve rastuće funkcije je rastuća funkcija. Zato y=x3+2x+1 raste na celom R;
ako je g pozitivna i rastuća, onda je g1 opadajuća, i obrnuto.
Primer: Ispitati monotonost funkcije y=3(x2−1)3+1.
Funkcija se dobija u nekoliko koraka: x↦x2↦x2−1↦(x2−1)3+1↦3(x2−1)3+1. Oduzimanje broja, podizanje na kub, dodavanje broja i eksponencijalna funkcija sa osnovom 3>1 su rastuće operacije, pa čuvaju poredak.
Zato funkcija raste tamo gde raste x2, a opada tamo gde x2 opada. Funkcija strogo opada na (−∞,0], a strogo raste na [0,+∞). Najmanja vrednost je y(0)=3(−1)3+1=30=1.
4. Ograničenost, najveća i najmanja vrednost
Neka je funkcija f definisana na skupu A.
Pojam
Definicija
Na grafiku
ograničena odozgo
postoji broj M tako da je f(x)≤M za svako x∈A
grafik je ispod prave y=M
ograničena odozdo
postoji broj m tako da je f(x)≥m za svako x∈A
grafik je iznad prave y=m
ograničena
ograničena je i odozgo i odozdo
grafik je u traci između y=m i y=M
Ograničenost uvek zavisi od skupa na kome se posmatra. Funkcija y=x2 nije ograničena na R, ali na intervalu [−2,6] jeste, jer je tu 0≤x2≤36.
Obe funkcije sa grafika su ograničene, jer su im vrednosti uvek između 0 i 1.
Kako se dokazuje ograničenost. Procenjuju se delovi funkcije pomoću poznatih nejednakosti:
kvadrat nije negativan: x2≥0, (x+3)2+1≥1;
sinus i kosinus su između −1 i 1;
razlomak sa pozitivnim brojiocem je manji kada je imenilac veći;
kada se prelazi na recipročne vrednosti brojeva istog znaka, znak nejednakosti se okreće. Na primer, iz −4≤u<−3 sledi −31<u1≤−41.
Kako se dokazuje neograničenost. Treba pokazati da nijedan broj nije granica. Za svaki predloženi broj M nađe se x iz skupa za koje je f(x)>M.
Primer: Ispitati ograničenost funkcije y=x+11 na intervalu (−1,1).
Iz −1<x<1 sledi 0<x+1<2. Imenilac je pozitivan i manji od 2, pa je x+11>21. Funkcija je ograničena odozdo.
Gornje granice nema. Kada se x približava broju −1, imenilac se približava nuli, a razlomak raste: y(−0,9)=10, y(−0,99)=100. Ako neko predloži broj M>1 kao gornju granicu, uzmemo x=−1+2M1. Taj broj pripada intervalu, a
y(−1+2M1)=2M>M.
Funkcija nije ograničena na (−1,1), iako je ograničena odozdo.
Primer: Ispitati ograničenost funkcije y=x2+6x+103.
Imenilac dopunjavamo do potpunog kvadrata: x2+6x+10=(x+3)2+1≥1. Funkcija je definisana i pozitivna za svako x. Najmanji imenilac je 1, za x=−3, pa je
0<x2+6x+103≤3.
Funkcija je ograničena, a njene vrednosti su u intervalu (0,3].
Najveća i najmanja vrednost
Broj M je najveća vrednost funkcije na skupu A ako važe dva uslova:
f(x)≤M za svako x∈A;
postoji x0∈A za koje je f(x0)=M.
Najmanja vrednost se definiše analogno. Skup vrednosti je skup svih brojeva koje funkcija dostiže.
Gornja granica nije isto što i najveća vrednost. Za y=1+x2x2=1−1+x21 važi 0≤y<1. Funkcija je ograničena odozgo brojem 1, ali vrednost 1 nikad ne dostiže, pa nema najveću vrednost. Najmanju vrednost ima: y(0)=0.
Najčešće metode za nalaženje najveće i najmanje vrednosti:
Metoda
Kada se koristi
dopunjavanje do potpunog kvadrata
funkcija je kvadratna po x ili po nekom izrazu
smena t=sinx, t=log2x i slično
isti izraz se ponavlja, a novi uslov za t dobija se iz osobina te funkcije
svođenje na jedan sinus ili kosinus
trigonometrijski izraz, jer je −1≤sinu≤1
razlika M−f(x) zapisana kao kvadrat
treba pokazati da je f(x)≤M
razbijanje apsolutnih vrednosti po intervalima
funkcija sadrži nekoliko apsolutnih vrednosti
Primer: Naći najmanju vrednost funkcije y=sinx−cos2x−1 i sve x u kojima se ona dostiže.
Zamenom cos2x=1−sin2x funkcija zavisi samo od sinx:
y=sin2x+sinx−2.
Uvodimo smenu t=sinx, pri čemu je −1≤t≤1, i dopunjavamo do potpunog kvadrata:
y=t2+t−2=(t+21)2−49≥−49.
Jednakost važi za t=−21, a ta vrednost pripada intervalu [−1,1]. Najmanja vrednost je −49 i dostiže se kada je sinx=−21, tj. za
x=−6π+2kπilix=67π+2kπ,k∈Z.
Za t=1 dobijamo y=0, pa je skup vrednosti funkcije [−49,0].
Primer: Naći najveću vrednost funkcije y=x2+1x.
Pretpostavimo da je najveća vrednost 21 i proverimo da razlika 21−y nije negativna:
21−x2+1x=2(x2+1)x2+1−2x=2(x2+1)(x−1)2≥0.
Dakle, y≤21, a jednakost važi za x=1. Najveća vrednost je 21. Funkcija je neparna, pa je njena najmanja vrednost −21, za x=−1.
Primer: Naći najveću vrednost funkcije y=log24x+12log22x⋅log2x8 za 1≤x≤64.
Zapis log24x znači (log2x)4. Uvodimo smenu z=log2x. Logaritam je rastući, pa uslov 1≤x≤64 postaje 0≤z≤6. Pošto je log2x8=3−z, dobijamo
y=z4+12z2(3−z)=z2(z2−12z+36)=[z(6−z)]2.
Za 0≤z≤6 izraz z(6−z) nije negativan, a
z(6−z)=9−(z−3)2≤9.
Zato je y≤81, a jednakost važi za z=3, tj. x=23=8. Najveća vrednost je 81.
5. Periodičnost
Funkcija f je periodična ako postoji broj T>0 takav da za svako x∈D važi:
x+T∈D i x−T∈D;
f(x+T)=f(x).
Broj T je period. Ako je T period, onda su periodi i 2T, 3T i svaki umnožak kT, k∈N. Najmanji pozitivan period naziva se osnovni period. Grafik periodične funkcije sastoji se od istog dela koji se ponavlja na svakom intervalu dužine T.
Dokaz da je T osnovni period ima dva koraka:
T je period: u funkciju se uvrsti x+T i pokaže da se vrednost ne menja;
manji period ne postoji: pretpostavi se da je T′>0 bilo koji period. Tada jednakost f(x0+T′)=f(x0) važi i za jednu pogodno izabranu tačku x0. Najbolje je birati tačku u kojoj funkcija ima najveću vrednost ili je jednaka nuli. Iz te jednačine dobija se da je T′ umnožak broja T.
Primer: Odrediti osnovni period funkcije y=sin2πx.
Kada se x pomeri za 1, argument se pomeri za 2π, pa se sinus ne menja:
sin2π(x+1)=sin(2πx+2π)=sin2πx.
Broj 1 je period. Neka je T>0 bilo koji period. U tački x0=41 je y=sin2π=1, pa mora biti i y(41+T)=1:
sin(2π+2πT)=1⟺cos2πT=1⟺2πT=2kπ⟺T=k,k∈N.
Svaki period je prirodan broj, pa je osnovni period T=1.
Periodi koji se najčešće javljaju, za a=0:
Funkcija
Osnovni period
Zašto
sin(ax+b), cos(ax+b)
∣a∣2π
argument se pomeri za 2π
tg(ax+b), ctg(ax+b)
∣a∣π
argument se pomeri za π
sin2x, cos2x, sin4x, ∣sinx∣, ∣cosx∣
π
pomeranjem za π sinus i kosinus menjaju samo znak, a paran stepen i apsolutna vrednost brišu znak
sin3x, cos3x
2π
neparan stepen čuva znak, pa π nije period
Kada funkcija sadrži stepene ili proizvode sinusa i kosinusa, najpre se pomoću trigonometrijskih formula svede na oblik sa jednim sinusom ili kosinusom.
Primer: Odrediti osnovni period funkcije y=sin4x+cos4x.
Dodamo i oduzmemo 2sin2xcos2x, a zatim koristimo sin2x+cos2x=1, 2sinxcosx=sin2x i sin2α=21−cos2α:
Izraz Asinx+Bcosx uvek se može zapisati kao jedan sinus:
Asinx+Bcosx=Rsin(x+φ),R=A2+B2,
gde je ugao φ određen sa cosφ=RA i sinφ=RB. Na primer, sinx+cosx=2sin(x+4π). Odatle se odmah čitaju period 2π i skup vrednosti [−2,2].
Kada je funkcija zbir dva periodična sabirka sa različitim periodima, cela funkcija se ponavlja tek kada se oba sabirka ponove istovremeno. Zato je njen period najmanji zajednički umnožak perioda sabiraka.
Primer: Odrediti osnovni period funkcije y=cos23x−sin3x.
Prvi sabirak ima period 3/22π=34π, a drugi 1/32π=6π. Najmanji broj koji je umnožak oba je
12π=9⋅34π=2⋅6π.
Da manjeg perioda nema, pokazuje se drugim korakom dokaza. Ako je T>0 period, onda je y(T)=y(−T)=y(0)=1. Odatle se dobijaju jednačine
cos23T−sin3T=1,cos23T+sin3T=1.
Sabiranjem dobijamo cos23T=1, tj. T=34kπ. Oduzimanjem dobijamo sin3T=0, tj. T=3nπ. Iz 34kπ=3nπ sledi 4k=9n, pa je n deljivo sa 4 i T je umnožak broja 12π. Osnovni period je 12π.
6. Ispitivanje svojstava složenijih funkcija
U složenijim zadacima traži se više svojstava odjednom. Dobro je raditi uvek istim redom:
domen, jer se sva ostala svojstva ispituju na njemu;
sređivanje funkcije pomoću formula, uz pamćenje polaznog domena;
parnost, jer simetrija može da prepolovi posao;
periodičnost, ako funkcija sadrži trigonometrijske funkcije;
nule i znak;
skup vrednosti i ograničenost, odnosno monotonost, ako se traže.
Primer: Za funkciju f(x)=log2xx2−5x+6 odrediti domen, ispitati parnost i odrediti nule i znak.
Domen. Argument logaritma mora biti pozitivan: x(x−2)(x−3)>0.
(−∞,0)
(0,2)
(2,3)
(3,+∞)
x
−
+
+
+
x−2
−
−
+
+
x−3
−
−
−
+
x(x−2)(x−3)
−
+
−
+
Dakle, D=(0,2)∪(3,+∞).
Parnost. Domen nije simetričan, jer 1∈D, a −1∈/D. Funkcija nije ni parna ni neparna.
Nule. Logaritam je nula kada je argument 1:
xx2−5x+6=1⟺x2−6x+6=0⟺x=3±3.
Kako je 3−3≈1,27∈(0,2) i 3+3≈4,73∈(3,+∞), oba broja su nule funkcije.
Znak. Osnova je 2>1, pa je f(x)>0 kada je argument veći od 1:
xx2−5x+6−1=xx2−6x+6>0.
Na domenu je x>0, pa znak zavisi samo od trinoma x2−6x+6. On je pozitivan za x<3−3 ili x>3+3. Presekom sa domenom dobijamo da je f(x)>0 za x∈(0,3−3)∪(3+3,+∞), a f(x)<0 za x∈(3−3,2)∪(3,3+3).
Primer: Za funkciju f(x)=1−cos2x+21+cos2x odrediti domen, nule, znak, parnost, period i skup vrednosti.
Sređivanje i domen. Potkorene veličine su kvadrati: 1−cos2x=sin2x i 21+cos2x=cos2x. One nisu negativne ni za jedno x, pa je D=R. Koren iz kvadrata je apsolutna vrednost, u2=∣u∣, pa je
f(x)=∣sinx∣+∣cosx∣.
Nule i znak. Zbir bi bio nula samo kada bi istovremeno bilo sinx=0 i cosx=0. To je nemoguće, jer je sin2x+cos2x=1. Funkcija nema nula i pozitivna je za svako x.
Parnost. Domen je simetričan, a f(−x)=∣−sinx∣+∣cosx∣=f(x). Funkcija je parna.
Period. Pomeranjem za 2π sinus i kosinus zamene uloge uz moguću promenu znaka, a apsolutna vrednost briše znak. Zato je f(x+2π)=∣cosx∣+∣sinx∣=f(x). Ako je T>0 bilo koji period, onda je f(T)=f(0)=1. Kvadriranjem jednakosti ∣sinT∣+∣cosT∣=1 dobijamo ∣sinT∣∣cosT∣=0, pa je T=2kπ. Osnovni period je 2π.
Skup vrednosti. Funkcija je pozitivna, a njen kvadrat je
f2(x)=sin2x+2∣sinxcosx∣+cos2x=1+∣sin2x∣.
Vrednosti izraza 1+∣sin2x∣ su u intervalu [1,2], pa je skup vrednosti funkcije [1,2].
Primer: Za funkciju f(x)=sin(2x−4π)+cos(2x−43π) odrediti domen, skup vrednosti, osnovni period, nule i parnost.
Domen je R. Funkciju sređujemo: 2x−43π=(2x−4π)−2π, a cos(α−2π)=sinα. Oba sabirka su jednaka, pa je
f(x)=2sin(2x−4π).
Skup vrednosti. Ugao 2x−4π prolazi svim realnim brojevima, pa sinus dostiže sve vrednosti iz [−1,1]. Skup vrednosti je [−2,2].
Osnovni period je 22π=π.
Nule. Iz 2x−4π=kπ dobijamo x=8π+2kπ, k∈Z.
Parnost. Funkcija nije neparna, jer je f(0)=2sin(−4π)=−2=0. Nije ni parna, jer je f(8π)=0, a f(−8π)=2sin(−2π)=−2.
Primer: Za funkciju f(x)=tgx+ctgx odrediti domen, skup vrednosti, osnovni period, nule i parnost.
Domen. Tangens zahteva cosx=0, a kotangens sinx=0. Zajedno to isključuje sve umnoške broja 2π:
D={x∈R:x=2kπ,k∈Z}.
Svođenjem na zajednički imenilac dobijamo
f(x)=sinxcosxsin2x+cos2x=sinxcosx1=sin2x2.
Skup vrednosti. Na domenu je sin2x∈[−1,0)∪(0,1]. Ako je 0<sin2x≤1, onda je f(x)≥2. Ako je −1≤sin2x<0, onda je f(x)≤−2. Svaka takva vrednost se i dostiže, pa je skup vrednosti (−∞,−2]∪[2,+∞). Funkcija nije ograničena ni odozgo ni odozdo.
Osnovni period. Pomeranjem x za π argument 2x se pomeri za 2π, pa je π period. Ako je T>0 period, iz f(4π+T)=f(4π)=2 sledi cos2T=1, tj. T=kπ. Osnovni period je π.
Nule. Brojilac razlomka sin2x2 je 2=0, pa funkcija nema nula.
Parnost. Domen je simetričan, a f(−x)=sin(−2x)2=−sin2x2=−f(x). Funkcija je neparna.