Ispitivanje toka funkcije
Prvi izvod govori kako se funkcija menja (da li raste ili opada), a drugi izvod kako se savija njen grafik. Pomoću njih nalazimo najveće i najmanje vrednosti funkcije i crtamo njen grafik.
Sadržaj
- Monotonost funkcije
- Ekstremne vrednosti funkcije
- Konveksnost, konkavnost i prevojne tačke
- Asimptote funkcije
- Ispitivanje toka funkcije
1. Monotonost funkcije
Funkcija raste na intervalu ako veći argument daje veću vrednost funkcije, a opada ako veći argument daje manju vrednost. Znak prvog izvoda određuje to ponašanje:
- ako je f′(x)>0 na intervalu, funkcija na tom intervalu raste;
- ako je f′(x)<0 na intervalu, funkcija na tom intervalu opada.
Intervale monotonosti nalazimo ovako:
- Odredimo domen funkcije.
- Izračunamo f′(x) i rešimo f′(x)=0. Tačke u kojima je f′(x)=0 (ili u kojima izvod ne postoji) dele domen na intervale.
- Na svakom intervalu odredimo znak izvoda.
Primer 1: Odrediti intervale monotonosti funkcije y=2x3+3x2−2.
Domen je R. Izvod je y′=6x2+6x=6x(x+1), pa je y′=0 za x=−1 i x=0.
| x | (−∞,−1) | (−1,0) | (0,+∞) |
|---|
| y′ | + | − | + |
| y | raste | opada | raste |
Funkcija raste na (−∞,−1) i (0,+∞), a opada na (−1,0).
Primer 2: Odrediti intervale monotonosti funkcije y=2x2−lnx.
Domen je x>0. Izvod je
y′=4x−x1=x4x2−1=x(2x−1)(2x+1).Na domenu je x>0 i 2x+1>0, pa znak izvoda zavisi samo od 2x−1. Izvod je nula za x=21.
| x | (0,21) | (21,+∞) |
|---|
| y′ | − | + |
| y | opada | raste |
Primer 3: Za koje vrednosti parametra a funkcija f(x)=3a2−1x3+(a−1)x2+2x+1 raste za sve x∈R?
Izvod je f′(x)=(a2−1)x2+2(a−1)x+2 i mora biti f′(x)≥0 za svako x.
- Ako je a2−1=0: za a=1 je f′(x)=2>0, što odgovara. Za a=−1 je f′(x)=−4x+2, što menja znak, pa ne odgovara.
- Ako je a2−1=0: kvadratni trinom je nenegativan za svako x kada je a2−1>0 i diskriminanta D≤0. Ovde je
D=4(a−1)2−8(a2−1)=−4(a−1)(a+3)≤0⟺(a−1)(a+3)≥0,odakle je a≤−3 ili a≥1. Uz uslov a2−1>0, tj. ∣a∣>1, dobijamo a≤−3 ili a>1.
Spajanjem sa slučajem a=1 dobijamo a∈(−∞,−3]∪[1,+∞).
2. Ekstremne vrednosti funkcije
Lokalni ekstremi
Tačka x0 je tačka lokalnog maksimuma ako je f(x0) najveća vrednost funkcije u nekoj okolini te tačke, a tačka lokalnog minimuma ako je f(x0) najmanja vrednost u okolini. Zajedničko ime je lokalni ekstremi.
Ekstremi mogu postojati samo u stacionarnim tačkama, a to su tačke u kojima je f′(x0)=0 (ili u kojima izvod ne postoji, a funkcija je definisana). Da li je u stacionarnoj tački zaista ekstrem, proveravamo na dva načina:
- Promena znaka f′: ako f′ prelazi iz + u −, to je lokalni maksimum, a ako prelazi iz − u +, lokalni minimum. Ako znak ostaje isti, ekstrema nema.
- Drugi izvod: ako je f′(x0)=0 i f′′(x0)>0, imamo lokalni minimum, a ako je f′′(x0)<0, lokalni maksimum.
Primer 4: Odrediti intervale monotonosti i lokalne ekstreme funkcije y=2x3−6x2−18x+7.
Izvod je y′=6x2−12x−18=6(x+1)(x−3), pa su stacionarne tačke x=−1 i x=3.
| x | (−∞,−1) | −1 | (−1,3) | 3 | (3,+∞) |
|---|
| y′ | + | 0 | − | 0 | + |
| y | raste | max | opada | min | raste |
Lokalni maksimum je y(−1)=−2−6+18+7=17, a lokalni minimum je y(3)=54−54−54+7=−47.
Primer 5: Odrediti a i b tako da funkcija f(x)=alnx+bx2+x ima ekstreme u tačkama x=1 i x=2.
Izvod je f′(x)=xa+2bx+1. Iz f′(1)=0 i f′(2)=0 dobijamo
a+2b+1=0,a+8b+2=0.Oduzimanjem je 6b+1=0, pa je b=−61 i a=−1−2b=−32.
Provera: f′(x)=−3x(x−1)(x−2) menja znak u obe tačke, pa je x=1 lokalni minimum, a x=2 lokalni maksimum.
Najveća i najmanja vrednost na segmentu
Neprekidna funkcija na segmentu [a,b] dostiže najveću i najmanju vrednost. Te vrednosti su u stacionarnim tačkama iz [a,b] ili na krajevima segmenta. Zato izračunamo vrednosti funkcije u svim tim tačkama i uporedimo ih.
Primer 6: Odrediti najveću i najmanju vrednost funkcije y=−x3+3x2+5 na segmentu [0,3].
Izvod je y′=−3x2+6x=−3x(x−2), pa su stacionarne tačke x=0 i x=2, obe u segmentu. Računamo:
y(0)=5,y(2)=−8+12+5=9,y(3)=−27+27+5=5.Najveća vrednost je 9 (za x=2), a najmanja je 5 (za x=0 i x=3).
3. Konveksnost, konkavnost i prevojne tačke
Grafik funkcije može da se „savija“ na dva načina. Znak drugog izvoda određuje kako:
- ako je f′′(x)>0 na intervalu, funkcija je konveksna na tom intervalu (grafik je iznad svojih tangenti, savijen kao slovo U, oznaka ∪). Učenici kažu: funkcija se smeje ;)
- ako je f′′(x)<0 na intervalu, funkcija je konkavna (grafik je ispod svojih tangenti, savijen kao obrnuto U, oznaka ∩). Učenici kažu: funkcija je tužna :(
Tačka grafika u kojoj funkcija prelazi iz konveksne u konkavnu (ili obrnuto) je prevojna tačka. Ako je x0 apscisa prevojne tačke, onda je f′′(x0)=0. Obrnuto ne važi: treba proveriti da li f′′ stvarno menja znak u x0.
Postupak: rešimo f′′(x)=0, tim tačkama podelimo domen na intervale i odredimo znak f′′ na svakom.
Primer 8: Ispitati konveksnost i konkavnost i odrediti prevojne tačke grafika funkcije f(x)=x4−6x2+4.
Izvodi su f′(x)=4x3−12x i f′′(x)=12x2−12=12(x−1)(x+1), pa je f′′=0 za x=±1.
| x | (−∞,−1) | (−1,1) | (1,+∞) |
|---|
| f′′ | + | − | + |
| f | konveksna ∪ (smeje se) | konkavna ∩ (tužna) | konveksna ∪ (smeje se) |
Drugi izvod menja znak u obe tačke, a f(±1)=1−6+4=−1. Prevojne tačke su (−1,−1) i (1,−1).
Primer 9: Ispitati konveksnost i konkavnost i odrediti prevojne tačke grafika funkcije f(x)=x6.
Drugi izvod je f′′(x)=30x4, pa je f′′(0)=0. Međutim, f′′(x)>0 i levo i desno od nule, odnosno znak se ne menja. Funkcija je konveksna na celom R i nema prevojnih tačaka.
Primer 10: Odrediti m tako da kriva y=mx3−6x2 ima prevojnu tačku za x=1.
Drugi izvod je y′′=6mx−12. Iz y′′(1)=0 dobijamo 6m−12=0, odnosno m=2. Tada je y′′=12x−12, što menja znak u x=1, pa je to zaista prevojna tačka.
4. Asimptote funkcije
Asimptota je prava kojoj se grafik funkcije sve više približava. Postoje tri vrste:
- vertikalna asimptota x=a,
- horizontalna asimptota y=n,
- kosa asimptota y=kx+n.
Vertikalna asimptota
Prava x=a je vertikalna asimptota ako je bar jedna jednostrana granica u tački a beskonačna:
x→a−limf(x)=±∞ilix→a+limf(x)=±∞.
Kandidati su tačke van domena (na primer nule imenioca) i krajevi domena. Levu i desnu granicu računamo posebno. Ako su i brojilac i imenilac jednaki 0, razlomak skratimo ili primenimo Lopitalovu teoremu. Grafik ne seče vertikalnu asimptotu.
Horizontalna asimptota
Prava y=n je horizontalna asimptota ako je
x→+∞limf(x)=nilix→−∞limf(x)=n,n∈R.
Granice za +∞ i −∞ računamo posebno, jer mogu biti različite (na primer, arctgx teži ka 2π i ka −2π). Kod racionalne funkcije Q(x)P(x): ako je stepen P manji od stepena Q, asimptota je y=0; ako su stepeni jednaki, y je količnik vodećih koeficijenata; ako je stepen P veći, horizontalne asimptote nema.
Kosa asimptota
Ako horizontalne asimptote nema, a f(x) raste kao x, tražimo pravu y=kx+n gde je
k=x→±∞limxf(x),n=x→±∞lim(f(x)−kx).
Ako k ili n nisu konačni brojevi, kose asimptote nema. Kod racionalne funkcije kosa asimptota postoji kada je stepen brojioca za jedan veći od stepena imenioca, a njena jednačina je količnik pri deljenju polinoma.
5. Ispitivanje toka funkcije
Ispitivanje toka funkcije objedinjuje sve iz prethodnih poglavlja. Cilj je da iz formule saznamo kako izgleda grafik i da ga skiciramo. Postupak je sledeći:
- Domen funkcije.
- Parnost (grafik je simetričan u odnosu na y-osu ako je f(−x)=f(x), a u odnosu na koordinatni početak ako je f(−x)=−f(x)) i periodičnost.
- Nule i znak funkcije. Nule su rešenja jednačine f(x)=0, a presek sa y-osom je f(0).
- Asimptote: vertikalne, horizontalne i kose (poglavlje 4).
- Prvi izvod: rast, opadanje i lokalni ekstremi.
- Drugi izvod: konveksnost, konkavnost i prevojne tačke.
- Tabela sa svim podacima i skica grafika.
Primer 11: Ispitati tok i skicirati grafik funkcije f(x)=x−2x2.
1. Domen. Imenilac je nula za x=2, pa je domen R∖{2}.
2. Parnost. Domen nije simetričan u odnosu na nulu (broj −2 pripada domenu, a 2 ne pripada), zato funkcija nije ni parna ni neparna.
3. Nule i znak. f(x)=0 za x=0, to je jedina nula i ujedno presek sa obe ose. Brojilac je nenegativan, pa znak zavisi od imenioca: f(x)<0 za x<2 (osim u nuli), a f(x)>0 za x>2.
4. Asimptote. Kako je limx→2−f(x)=−∞ i limx→2+f(x)=+∞, prava x=2 je vertikalna asimptota. Horizontalne nema, jer f(x)→±∞ kada x→±∞. Kosa asimptota:
k=x→±∞limx(x−2)x2=1,n=x→±∞lim(x−2x2−x)=x→±∞limx−22x=2,pa je kosa asimptota y=x+2 (i za x→+∞ i za x→−∞).
5. Prvi izvod.
f′(x)=(x−2)22x(x−2)−x2=(x−2)2x2−4x=(x−2)2x(x−4).Stacionarne tačke su x=0 i x=4. Imenilac je pozitivan, pa znak f′ zavisi od x(x−4): pozitivan je za x<0 i x>4, a negativan za 0<x<4 (x=2). Dakle, funkcija raste na (−∞,0) i (4,+∞), a opada na (0,2) i (2,4). Lokalni maksimum je f(0)=0, a lokalni minimum je f(4)=216=8.
6. Drugi izvod.
f′′(x)=(x−2)4(2x−4)(x−2)2−(x2−4x)⋅2(x−2)=(x−2)32(x−2)2−2(x2−4x)=(x−2)38.Drugi izvod nikada nije nula. Za x<2 je f′′<0 (konkavna), a za x>2 je f′′>0 (konveksna). Prevojnih tačaka nema, jer se znak menja samo u x=2, koje nije u domenu.
7. Tabela.
| x | (−∞,0) | 0 | (0,2) | 2 | (2,4) | 4 | (4,+∞) |
|---|
| f′ | + | 0 | − | nije def. | − | 0 | + |
| f′′ | − | − | − | nije def. | + | + | + |
| f | raste, konkavna ∩ | max 0 | opada, konkavna ∩ | asimptota | opada, konveksna ∪ | min 8 | raste, konveksna ∪ |
Dobijeni podaci daju sledeći grafik.
Plava kriva je grafik funkcije, a crvena isprekidana prava je kosa asimptota y=x+2. Vertikalna asimptota je prava x=2 (kriva joj se približava, ali je ne seče).